Župa sv. Jakova, apostola, Ilača

O Povijesti župe

Hrvatski naziv sela Ilača spominje se od 16. stoljeća. To je ime selo dobilo po crkvi svetog Ilije koja je vjerojatno građena u 12. ili 13. stoljeću. Najveće naseljavanje Ilače počinje početkom 18. stoljeća kad je podignuta drvena crkva sv. Jakoba koja je spadala pod franjevačku župu u Tovarniku. Današnja župna crkva sv. Jakova građena je od 1763. do 1781. godine. Odvajanjem od tovarničke župe osnovana je u Ilači 1941. godine samostalna župa i sagrađen je župni dvor. Crkva je obnavljana nekoliko puta tijekom svoje povijesti. U Domovinskom ratu župna crkva, župna dvorana i župni dom su bili devastirani i opljačkani. Nakon povratka iz progonstva, u mjesto se vratilo oko 70 % stanovništva. Danas Ilača broji oko 800 vjernika katolika. Rijetka smo župna zajednica u ovom dijelu domovine koja bilježi veći broj krštenih od broja umrlih. Uz redoviti život župne zajednice i aktivnosti, veliki dio pastoralnih aktivnosti vezan je uz samo Svetište Gospe Ilačke.

Župa ima mješoviti pjevački zbor, pastoralno i ekonomsko vijeće, te dvije molitvene skupine.

Kroz godinu u župi se održavaju redoviti sastanci obaju vijeća, te redoviti župni vjeronauk.

Svete mise služe se svaki dan, osim ponedjeljkom.

 

SVETIŠTE GOSPE ILAČKE – „GOSPINA VODICA“

Davne 1865. godine, točnije na nedjelju Glušnicu, Ilačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka koja je pasla na obližnjim pašnjacima. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio. Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je sve samo dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su Ilačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospinog kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine.
Prve godine broj hodočasnika dosegao je deset tisuća. Svi ovi događaji bili su povod da biskupski ordinarijat u Đakovu provede istragu o zbivanjima u Ilači. U samom početku nisu nađeni sigurni dokazi o ukazanjima i ozdravljenjima. Kasnije se javljaju svjedoci koji su ukazanja posvjedočili pod zakletvom, a posebice iločki gvardijan fra Petar Smoljanović. Nakon što je pobožnost odobrena sagrađen je bunarić s vodom za bolesnike.
Potreba za gradnjom crkve bila je sve izraženija. 1866. godine počela je gradnja kapelice od ostatka sredstava prikupljenih za nabavku kipa, te velikog broja darova koje su ostavljali hodočasnici. Kasnijom nadogradnjom to je postala sakristija, jer je bila premala za potrebe hodočasnika. 1867. godine počelo se s gradnjom veće crkve koja postoji još i danas. Građena je kroz tri godine, a blagoslovljena je 15. kolovoza 1870. godine uz prisutnost mnoštva hodočasnika. Blagoslov je obavio tovarnički župnik i dekan vlč. Antun Matić. Oltarnu sliku u znak zahvalnosti za ozdravljenje poklonio je lončar iz Vukovara. U samom središtu oltara je lik Gospe Ilačke sa djetetom Isusom na desnoj ruci, a ne kao u snu na lijevoj. Iza slike su velike zlatne zrake. Iza oltara vjernici su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje ostavljali svoje štake na kojima su bila ispisana imena bolesnika i bolesti.
1878. godine podignuta je na stražnjem dijelu svetišta manja kuća koja je podijeljena na dva dijela. U lijevoj polovini se nalazila prostrana soba koja je služila kao konačište za hodočasnike. U desnom dijelu napravljene su tri kupke za one bolesnike koji su uslijed bolesti nalazili lijek u vodi iz Gospinog izvora. Prostor je ograđen 1890. i u samu ogradu ugrađene su postaje križnog puta.
1912. godine na mjestu stare kapele sagrađena je današnja sakristija uz koju se nalazi sam Gospin izvor, a koji je zatvoren u bunarić. Iznad bunarića postavljena je u niši Gospina slika. Sama crkva nalazi se usred prostranog perivoja u kojem su zasađene topole.
1923. godine voda je ispitana i potvrđeno je da je voda potpuno prirodna s malim postotkom soli, pa se ozdravljenja pripisuju Gospinom zagovoru. Između crkve i doma podignuta je 1931. špilja od kamena. Špilju Gospe Ilačke načinio je Milož Hokvjec iz Celja, a kip Blažene Djevice Marije izradio je Kartuzijanac iz Pleterja Wolfang Kogler. Uskoro je proštenište prošireno, a euharistijsko slavlje preneseno nešto dalje od Gospinog bunarića. Biskup Akšamović je prvi od biskupa došao u Ilačko proštenište te time potvrdio ovlasti koje je ovo mjesto steklo kroz godine svog razvitka.
Dozvolom biskupskog ordinarijata 1927. godine prevedena je na njemački jezik knjižica Pavla Matijevića “Draga Gospa Ilačka na Vodici”. Filijala Ilača se s vremenom sve više afirmirala kao proštenišno mjesto Gospe Ilačke pa se ukazala potreba za samostalnom župom i svećenikom da bi se moglo udovoljiti potrebama vjernika i velikom broju hodočasnika koji dolaze na proštenišne blagdane kao što je Velika Gospa kada se okupi i do petnaest tisuća vjernika.
Nakon osamostaljenja (1941.) i samo Svetište sve više dobiva na važnosti i promidžbi. Župnici i ostali vjernici uređivali su samo svetište i nastojali da ono postane pravo hodočasničko mjesto za duhovnu okrjepu.
Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1998.) selo je bilo okupirano i uništeno. Sakralni objekti (župna crkva, dvorana i župni dvor) kao i samo Svetište bilo je oskvrnjeno i uništeno. Oltarna slika je nestala kao i zvona sa kapele. Nakon povratka iz progonstva selo se počelo obnavljati i vjernici su se iz godine u godinu u velikom postotku vratili na svoja razorena ognjišta. Župnici nakon Domovinskog rata u suradnji i uz veliku pomoć vjernika obnavljali su sakralne objekte i uređivali dio po dio.
Od povratka 1998. godine do danas mnogo toga je učinjeno. Obnovljena je župna crkva sv. Jakova, apostola, obnovljena je Gospina kapela itd. S povratkom vjernika vratili su se i mnogi hodočasnici koji su godinama dolazili na Svetište Gospe Ilačke. Nakon pronalaska zvona s kapele na Svetištu sve se više medijski saznavalo za ovo Marijansko svetište. A napose nakon dokumentarnog filma „Draga Gospa Ilačka“.
Ovo Marijansko svetište bitno je obilježilo ovaj pitomi srijemski kraj. Mnoštvo hodočasnika dolazi na ovo svetište po duhovnu okrjepu, po zagovor i pomoć Majke Božje. Budući da je to jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u ovom dijelu Slavonije i Srijema bitno je doprinijelo za duhovni rast ljudi s ovog područja.
Svetište iz godine u godinu nastoji hodočasnicima pružiti duhovne sadržaje – osobito kroz proslavu prvih subota u mjesecu (od svibnja do listopada), zatim centralno događanje proslava Velike i Male Gospe, ali i mogućnost privatnih posjeta kroz čitavu godinu.

Tijekom godine mnogo hodočasničkih skupina i pojedinaca dolazi na svetište. Svake godine 14. i 15. kolovoza veliki broj hodočasnika iz ovoga dijela Slavonije i Srijema dolazi hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj (oko 20 000 do 25 000 vjernika).
Svi vjernici koji posjete naše Svetište ponovno se vraćaju. Odlaze ispunjeni mirom, radošću i duhovnom snagom za svoj svakodnevni život. Gospin zagovor svaki vjernik na poseban način osjeti u svom životu. Teško je riječima opisati mir i izričaj pobožnosti vjernika koji tih dana dolaze na naše svetište. Zagovori, molbe, potebe, poteškoće i zavjeti sve se to stopi u iskrenu molitvu i duboku pobožnost prema Majci Božjoj. Svatko tko iskrena srca donosi sebe, svoj vlastiti život, svoje brige, radosti i zahvale, u iskrenoj i življenoj vjeri i pobožnosti pred Majku ne ostaje bez uslišanja.

 

Župa sv. Mateja, apostola i evanđeliste, Tovarnik

Poslije blagoslova obitelji đakon vlč. Ivan Tutiš napravio je tablicu vjernika i blagoslovljenih obitelji za 2017. godinu, a prema njoj stanje je sljedeće:
blagoslovljenih obitelji 481, broj članova u obitelji 1382, stariji članovi 352, udovica 112, udovaca
19, djeca do 14 godina 157, mladi 223, stariji momci i djevojke 98, u Tovarniku nastanjeni 1175, izvan Tovarnika 205.

Podaci u 2017. godini:
kršteni 11 – muških 6 , ženskih 5, umrli 15 – 9 muških ,ženskih 6, crkveno vjenčani 7 parova.

Samo mala usporedba do početka 5/2018:
umrlih 13 osoba, kršteni iz ove godine u ovoj godini rođeni 1 osoba, crkveno vjenčani 1 par.
U župi su nedjeljom dvije sv. mise u 9.00 i 19.00 /18.00/ sati, običnim danom je uglavnom u 19.00 /18.00 sati. U župi postoji nekoliko molitvenih skupina: “Zajednica Milosrdni Isus“, “Treće srce“ „Udruga prijatelja blagoslova Marije Kraljice svijeta“, te molitveno karitativna zajednica „ Vinko Paulski“ uglavnom dobro djeluju i funkcioniraju .Jedna od aktivnih osim na društvenom polju je „Udruga žena Tovarnik“ i na crkvenom i karitativnom polju, uglavnom su vrlo aktivne i za pohvaliti. Žene koje spremaju crkvu, čitači, ministranti kojih ima 20 , zborovi za svaku pohvalu: veliki, mladi i mali , te ekonomsko i pastoralno vijeće. Sve u svemu je aktivno uključeno u pastoral župe preko stotinu vjernika, bez čitanja Biblije na početku korizme već 15 godina. Crkva je ove godine dočekala obnovu iznutra i izvana te župni stan. Zadnji dio je napravljen novi ,jedan dio još treba obnoviti, fasada i prednji dio unutra i izvana je obnovljena uz svesrdnu pomoć Općine Tovarnik, Agrotovarnika i drugih velikodušnih ljudi. Što se tiče same župe i priloga zadovoljajuće je, uglavnom pomažu oni koji osjećaju da je to njihova crkva i rekao bi mali i jednostavni ljudi. Pomalo se radi i obnavlja koliko se može uz moto „Koliko tko može i kad može“.