31.01.2021. kao i svake godine na taj tužni dan, okupili smo se u centru Tovarnika kod spomenika i krenuli putem groblja sv. Križa do spomenika koje je podignuto na mjestu gdje su eshumirana naša 48 mještana, koji su mučki ubijeni i bačeni u jamu. U Tovarniku je tijekom Domovinskog rata ubijeno, poginulo i nestalo 75 mještana, među njima i velečasni Ivan Burik.
Odali smo im počast na način da smo zapalili svijeće i položili cvijeće na mjesto masovne grobnice ,a u 18 sati u crkvi sv.Mateja u Tovarniku služena je sveta misa za sve ubijene, poginule i nestale mještane Tovarnika, koju je predvodio velečasni Stjepan Vukovac.
U nama još tinja nada da ćemo pronaći mještane koji se vode kao nestali, da njihovi najmiliji sahrane dostojno njihova tijela i imaju gdje zapaliti svijeću.
Hvala im za žrtvu koju su podnijeli od 1991. godine i nadalje , da imamo slobodnu Hrvatsku i nikad se više ne ponovio taj nemili rat na ovim našim prostorima.
Hvala svima a posebno obiteljima poginulih i nestalih, koji su jučer zajedno s nama po lošem vremenu obilježili tužnu obljetnicu, ove godine nažalost skromniju, zbog epidemioloških mjera koje su na snazi.
Sretni pogledi s neba
I tako svake godine, kišovito i tmurno dočekamo taj nesretni dan, dan kada je davne ’98. plakalo nebo, oblaci se rušili i pravili prašinu koja je uprljala Tovarnik. Oni koji su na nebu i čuvaju naše čvrsto tlo, koje se nikada urušiti neće, sretni su jer ih se sjetimo, sretni su jer ih ne zaboravljamo, sretni su jer su čuvali domove dobrim ljudima, a ne lošim koji će uništavati sve pred sobom. Nije nebo samo plakalo, plakao je svatko tko je kročio u Tovarnik, jer ’91. i ostale godine rata to nije bio Tovarnik, jer selo bez ljudi je kao čovjek bez srca. 1998. godine, kada su se vratili, to je postao opet onaj isti Tovarnik, iako naizgled nije bio, ali selo je opet vratilo ljude.
Prošlo je toliko godina, puno toga ljudi zaboravljaju, ali 31.1.1998. nitko ne zaboravlja. Svi se upute prema spomeniku i mole se i hvale što su krv za njih prolili i što imaju zemlju pod nogama. Oprostili su svi oni koji su zlo proživljavali, oprostili su svi kojima se rana duboko zacrtala na tijelu, oprostili su, ali zaboravili nikada nisu niti hoće. Jer da su zaboravili, ta rana bi duboko već izbrisana bila. Rana nije samo ožiljak, rana ne boli, rana je sjećanje, ne sjećanje na lijepa vremena, ne ni na ona ružna, nego na zla vremena. Danas ćemo mi čvrsto i ponosno hodati, uzdignute glave i vjerovati da se ta vremena neće vratiti, a ako se vrate, neće moći proći oblak koji će uprljati selo, kiša koja će uništiti domove, gromovi koji će rane ostaviti, to se neće dogoditi. Mi danas u ovom lijepom Tovarniku uživamo, jer nam je 48 duša, tada iskopanih iz masovne grobnice, sačuvalo naše domove, naše parkove, igrališta i šume. To je Tovarnik. Mi sada sve imamo, a tada, tada djeca djetinjstvo nisu imala, nisu imala ni igralište ni parkove ni šume. Zato im hvala, hvala im na svemu, što su krv za nas prolili, borili se do kraja i nisu odustali, nisu odustali sve dok zadnji dah nisu uzeli. Ma ni tada nisu odustali, bili su s nama, gledali nas i molili da sve bude kao nekad i da opet Tovarnik bude kao prije, i bio je. Ovo je Tovarnik, kada čuješ dječje glasove i cvrkut ptica, kada čuješ crkveno zvono koje više nikad neće u ruševinama biti.
Zaboraviti nikada ne smijemo, prenijeti na njih moramo i poštivati moramo. Dopustiti ne smijemo da u prašini selo bude, da djeca nemaju djetinjstvo, da selo nema parkove i igralište, da ljudi domove nemaju, ne smijemo dopustiti. Tada oni nisu dopuštalili, sad je na nama red. Ljudi će uvijek biti i selo će uvijek srce imati!
Valentina Popović, 8. razred
